Biološke mjere zaštite biljaka

Primjena ovih mjera proizilazi iz pretpostavke da svaka biljna i životinjska vrsta ima svog prirodnog neprijatelja pa tako i korovi, štetočine i prouzrokovači biljnih bolesti.

Metod biološke borbe protiv štetnih organizama može se srpovesti kroz:

KLASIČAN POSTUPAK – ciljano unošenje predatorskih ili parazitskih vrsta iz postojbine štetnih vrsta.

    - očekuje se uspostavljanje ravnoteže

NEOKLASIČAN POSTUPAK – korišćenje egzotičnih agenasa u kontroli štetnih vrsta

    - s obzirom da takvi agensi ranije nisu bili prisutni u postojbini štetne vrste, ovakav oblik nazivamo novom asocijacijom

KONZERVATIVAN METOD –primjena različitih mjera koje omogućavaju poboljšavanje uslova za razvoj već postojećih prirodnih neprijatelja na staništu vrsta koje treba suzbiti (očuvanje gnezdilišta, kućice za senice, očuvanje mravinjaka)

AUGMENTATIVAN POSTUPAK – povremena produkcija, razmnožavanje i ispuštanje već postojećih prirodnih neprijatelja na one površine na kojima je brojnost štetnih organizama uvećana.

     -očekuje se dejstvo u toku jedne sezone, bez uspostavljanja ravnoteže

U vezi sa tim, postoje slijedeće biološke mjere borbe: 

• Primjena insekata,
• Primjena mikrobioloških agenasa
• Primjenom životinja – herbivora,
• Primjenom „viših“ biljaka kao kompetitora i antagonista

Biološke mjere u zaštiti gajenih biljaka sprovode se prevashodno u cilju:

• Biološke kontrole - upotreba prirodnih neprijatelja od strane čovjeka u kontroli štetočina.
• Sprovođenja prirodne kontrole brojnosti štetnih organizama
• Princip favorizovanja već postojećih prirodnih, bioloških odnosa – predator-plijen,  parazit-domaćin i kompeticija

Kao prirodni regulatori štetnih organizama mogu se navesti slijedeće kategorije organizama:

• Parazit – organizam koji živi na domaćinu ili se na ili u njemu hrani
• Parazitoid – oblik parazita koji u krajnjem ishodu ubija svog domaćina
• Predator – organizam koji se hrani drugim organizmom koji je od njega manji ili slabiji
• Patogen – mikroorganizam koji uzrokuje pojavu bolesti kod domaćina 

Da bi se neki organizam mogao okarakterisati kao dobara prirodni regulator štetnih organizama na gajene biljne vrste on mora imati slijedeće karakteristike:

• Dobru sposobnost potrage
• Specifičnost prema domaćinu
• Visok nivo reprodukcije
• Kratak životni ciklus
• Adaptabilnost
• Ustaljenost
• Sinhronizacija sa domaćinom 

Dobri primjeri upotrebe nekih od prirodnih neprijatelja štetnih organizama su:

Dactylopius ceylonicus (štitasta vaš) i Cactoblastis cactorum (leptir) koji su uticali na brojnost populacije Opuntia vulgaris – kaktusa,

Dactylopius ceylonicus

Cactoblastis cactorum

Chrysolina quadrigemina (zlatica) koja je uticala na smanjenje brojnosti populacije Hypericum perforatum

Chrysolina quadrigemina

Parapoynx stratiotata (leptir) koji je pozitivno uticao na smanjenje populacije Myriophyllum spicatum

Parapoynx stratiotata

Sphenoptera jugoslavica (tvrdokrilac) u borbi protiv Centaurea diffusa

Sphenoptera jugoslavica

Phytomyza orobanchia (muva)

Phytomyza orobanchia

Phytomyza vitalbae (muva)

Phytomyza vitalbae

Coccinellidae (bubamare) u borbi protiv lisni vaši

Coccinellidae

Tetranychus urticae (crvena baštenska grinja) u borbi protiv Euphorbia cyparissias

Tetranychus urticae

Puccinia chondrillina (fitopatogena gljiva) u borbi protiv Chondrilla juncea

Puccinia chondrillina

Bacilus thuringiensis (bakterija) u borbi protiv Limantria dispar - gubara

Bacilus thuringiensis

Ctenopharyngodn idella (Amur) u borbi protiv algi i viših vodenih biljaka

Ctenopharyngodn idella

Mehaničke – Agrotehničke mjere zaštite biljaka

Savremena borba protiv štetnih organizama obuhvata veoma brojne i raznovrsne mjere suzbijanja koje imaju za cilj da se smanje populacije korovskih vrsta, štetočina i prouzrokovača biljnih bolesti do nivoa ispoljavanja minimalnih nepovoljnih efekata dijelovanja u usjevima i zasadima gajenih biljaka.

S obzirom da je štetne organizme nemoguće u popunosti uništiti, suzbijanje mora ići do praga ekonomičnosti a sa tim u vezi do praga i štetnosti, odnosno do onog broja i mase štetnih organizama u usjevu gdje neće nanijeti gajenim bilkama znatije štete.

Otuda se ekonimičnost u suzbijanju korova, štetočina i prouzrokovača biljnih bolesti mora pronaći kako u racionoalizaciji poljoprivredne proizvodnje i njenog pojeftinjenja, tako i provođenje integralnih mjera (IPM) borbe protiv njih.

U borbi protiv štetnih organizama, a u vezi sa principima IPM-a u poljoprivrednoj proizvodnji treba primjenjivati Indirektne i Direktne mjere suzbijanja.

Indirektne mjere su sve one koje obuhvataju suzbijanje korovskih biljnih vrsta, štetočina i prouzrokovača biljnih bolesti van obradivih površina, prije nego što sjeme korova, štetni oblici insekata i fitopatogenih  organizama dospiju na proizvodne površine.

Najznačajnije indirektne mjere borbe su:

• Čišćenje sjemena

Selektori sjemena

• Ispravan postupak sa raznim otpacima u poljoprivredi
• Pravilno njegovanje stajnjaka i komposta

Tretman stajnjaka (lagune i bioelektrane)

Tretman biološkog otpada (komposteri i postrojenja za preradu)

• Održavanje čistoće poljoprivrednih zgrada, dvorišta i mašina

• Uništavanje korovskih biljaka na nepoljoprivrednim površinama

Direktne mjere borbe obuhvataju sve mjere koje se izvode na proizvodnim površinama.

Kao mehaničke, odnosno agrotehničke direktne mjere ovdje se mogu navesti slijedeće najznačajnije:

• Zaoravanje stnjišta

• Duboko oranje

• Pravilna i adekvatna predsjetvena priprema zemljišta

• Optimalna i pravilno izvedena sjetva

• Intenzivnija mehanička međuredna obrada (kultiviranje)

• Adekvatna i strogo kontrolisana ishrana

• Primjena plodoreda

U okviru direktnih mjera borbe protiv štetnih organizama mogu se ubrojati i određene Fizičke mjere borbe poput:

• Primjena plamena

• Primjena pregrijane vodene pare

• Natapanje vodom